80 čitača novina „Sauerland-Kurier“ poslalo je svoja pisma u Bijelu kuću: Svatko od njih je kod aukcije kupio parcelu na Mjesecu. Navedeni ljudi se sada plaše, da će kod sljedećeg leta u svemir 2020. amerikanci „ometati“ njihov posjed u svemiru. Osim o provedivosti svojih zahtjeva – imaju li ti ljudi uopće pravo posjeda na Mjesecu? Zakoni postoje čak i za navedeni slučaj: „Svemirski ugovor“ Ujedinjenih Nacija regulira navedeni slučaj. Svemir i u ostalim slučajevima nije prostor bez zakona: Kritične su npr. dileme o oružju u svemiru. Ekološke odrednice, kao i pravila za „promet“ u svemiru bi ubrzo mogla postojati.

Pravo u svemiru – gradilište na Mjesecu

Parcela veličine nogometnog igrališta se prodaje. Povoljno. Sunčano. Nema dosadnih susjeda. Lijep pogled se podrazumijeva – pogled na Zemlju. Parcele na Mjesecu: Mnogi trgovci nekretninama ih nude na internetu. Tko se želi opustiti na Marsu ili Veneri, također će pronaći parcelu po mjeri. Parcela se može kupiti već za nekih 20 Eura.

Osnovna pravila igre za svemir

Funkcionira li to uopće? Ne pripadaju li Mars ili Mjesec svima? Osnovno pravilo: Svemir nije prostor bez zakona. „Sputnik 1“ 1957. je tek počeo kružiti oko Zemlje, a Ujedinjene Nacije su već počele diskutirati o pravilima i zakonima u svemiru. Osnovali su organizaciju pod imenom „Committee on the Peaceful Uses of Outer Space“ (COPUOS), koja se do današnjeg dana sastaje svake godine. O zakonima u svemiru bi sve države trebale odlučivati i imati jednako pravo glasa, a ne samo dominantne kao što su Rusija i SAD.

Aldrin nije Kolumbo

Prije svega su pravila i zakoni trebali postojati prije nego što su astronauti mogli stvoriti činjenice: Samo se je tako moglo spriječiti da Mjesec postane američki, ili u drugom slučaju sovjetski. Iako je Buzz Aldrin kod prvog slijetanja na Mjesec simbolički zastavu SAD-a postavio na Mjesecu: Tako su stari moreplovci osvajali svoje kolonije; ali u svemiru to više nije bilo moguće. 1967 sklopljen svemirski ugovor zabranjuje državamaposvajanje svemirskog tijela. Umjesto toga, svemir bi trebao ostati slobodan za istraživanja, te bi se iz pravnog gledišta trebao koristiti u mirotvorne svrhe.

Zahtjev za posjed na Mjesecu u gruntovnici

Amerikanac Dennis Hope je mišljenja da je pronašap slabu točku tog zakona: Zabrana posvajanja spominje države, ali ne tvrtke ili pojedince. 1980 je Hope stoga otišao u gruntovnicu San Francisco-a i prijavio je svoja potraživanja: Mjesec pripada njemu! I Sunčani sustav također.

Pravda u svemiru – neobično ometanje posjeda

Može li pojedinac biti vlasnik Mjeseca? Američki „Homestead Act“ iz 1862. izgleda da to omogućuje. On je propisivao da doseljenici smiju posvojiti nenaseljenu zemlju u slučaju ako se u određenom roku nitko ne pobuni. I budući da ni SAD, ni UN, ni Sovjetska Unija nisu reagirali na Hopeova potraživanja, on se smatra vlasnikom zemaljskog trabanta.

Samo se Armstrongovo parkiralište ne može dobiti

„Ugovor o Mjesecu“ iz 1979. preciznije od „Svemirskog ugovora“ definira da Mjesec i rude na njemu pripadaju cijeloj ljudskoj rasi. No, samo deset država je potpisalo navedeni ugovor, a među njima kao jedine nacije koje su u stanju obaviti putovanje u svemir Francuska i Indija. I tako Hopeov Lunar Embassy“ prodaje zemljišta na Mjesecu i dalje. Samo „povijesni lokaliteti“ kao mjesta slijetanja Apollo misija nisu na ponudi.

Protesti u Sauerlandu

Kada će 2020.astronauti ponovno krenuti na Mjesec, moglo bi doći do prvih kozmičkih ometanja posjeda. Ne ometaju li astronauti posjed, ako se kreću po zemljištima na tuđim planetima? 80 čitatelja „Sauerland-Kurier –a“, koji su nakon interakcije navedenih novina postali vlasnici zemljišta na Mjesecu, počeli pošiljati protestna pisma u Bijelu kuću. Oni strahuju da bi američki astronauti mogli sletjeti na njihovom posjedu i tamo izgraditi bazu.

Posjed bez vrijednosti

Američki predsjednik na pisma još nije odgovorio. O sljedećoj misiji na Mjesec se on sigurno ne brine. Svemirski pravnici iz instituta za pravo u zračnom prostoru i svemiru iz Köln-a su mišljenja da je on u pravu. Prem njihovom mišljenju ni država ni pojedinci ne mogu biti vlasnici Mjeseca. Jer nitko nema ovlasti osobu ili tvrtku proglasiti vlasnikom Mjeseca. I SAD i gruntovnica San Francisco-a imaju jurisdikciju samo nad vlastitim teritorijem, ali ne i nad Mjesecem. Ni jedna potvrda vlasništva s koordinatama na Mjesecu ne može to promijeniti.

Pravo u svemiru – priprema za rat zvijezda

U svemirskom ugovoru SAD izjavljuje svoju namjeru da će Mjesec koristiti samo u „miroljubive“ svrhe. No što to znači, kao i mnoge fraze u zakonu ostaje samo stvar interpretacije. Velesile SAD i Sovjetska unija su bile spremne odustati od atomskih testiranja u svemiru. Ali su zadržale pravo lansiranja raketa kroz zemlji bliske putnje i korištenja satelita u vojne svrhe. Poznati primjer: Satelitski podržani Global Positioning System (GPS) je prvobitno razvijen od minstarstva obrane SAD-a.

„Star Wars“ u svemiru?

Oružje za masovno uništenje u zemaljskoj putanji je svemirskim ugovorom zabranjeno, no što ako bi se radilo o borbi protiv nuklearnog oružja u svemiru? 1983. je Ronald Reagan predstavio svoju „Strategic Defense Initiative“ (SDI), također poznatu pod imenom „Star Wars“ Projekt. Lanac satelita opremljenih laserskim topovima je trebao SAD braniti od neprijateljskih raketa. Pomoću argumenta samoobrane smatralo se, da se taj oružani sistem u svemiru može opravdati. Laseri osim toga nisu spadali oružju za masovno uništenje, kao što je nuklearno, kemijsko, ili biološko naoružanje. Navedeni pravni problem se na kraju riješio sam od sebe: „SDI“ je za mnogo novca planiran, ali nikada nije ostvaren. Tek 20 godina kasnije je američka vlada nacrte izvadila iz ladice. Prema aktualnom programu „National Missile Defense“ (NMD) sateliti bi trebali prepoznati neprijateljske rakete, ali njihovo uništenje bi se trebalo provesti sa Zemlje.

Miran zemaljski trabant

U potpunosti nenaoružan u svakom slučaju mora ostati Mjesec: Na njemu se stoga ne smiju provoditi nikakvi manevri. Tko na Mjesecu želi izgraditi vojnu bazu i skladištiti oružje, krši svemirsko pravo.

Pravo u svemiru – kada u svemiru postane tijesno

„Space Ship One“ nam je to pokazao: I privatni Shuttlovi će ubrzo polijetati u svemir. Za njih momentalno nedostaju pojedina pravila, kao što je neka vrsta „prometnih propisa“. Umjesto krutog „pravila desne strane“ , dosad odgovorne države za Svemirske shuttlove, rakete i svemirske postaje moraju se konzultirati o u budućnosti važećim pravilima. Uzor bi moglo biti pomorsko pravo: Npr. na moru motorizirani brod kojim se lakše upravlja mora uvijek zaobilaziti „tromi“ jedrenjak.

Svemirski otpad onesposobljava satelite.

Još je broj istovremeno lansiranih svemirskih letjelica toliko pregledan. Da su manevri izbjegavanja gotovo nepotrebni. Opasnost od sudara nasuprot toga već sada prijeti od svemirskog otpada. Otprilike više od 9.000 objekata većih od 10 cm leti u putanji oko Zemlje: oštećeni sateliti, dijelovi raketa i bezbroj otpalih djelova i krhotina. Ako se oni ne uklone, za par godina će sateliti i svemirske postaje biti u pravoj opasnosti. Ozbiljnih problema je već bilo: 1996. je veći komad otpada onesposobio francuski satelit „Cerise“. Uništio je njegovu antenu.

Kamo sa svemirskim otpadom?

U slučaju ako dođe do nezgode u svemiru, oštečeni mora dokazati krivnju uzrokovatelja nesreće – to je u praksi nemoguće ako manja krhotina pogodi satelit ili svemirsku postaju. Takve opasnosti se privremeno mogu reducirati, ako se stare satelite pošalje u „pogrebnu orbitu“. Momentalno nažalost ne postoji internacionalni zakon o sprečavanju nastajanja svemirskog otpada.

<< Početna Stranica