Kako se npr. u
eksperimentima dobiveni produkti sa ISS-a mogu transportirati ponovno na
Zemlju, bez uporabe Space Shuttlea? Pitanje koje posebno brine svemirske
tehničare, jer su predmeti koji iz svemira ulaze u Zemljinu atmosferu izloženi
jakom zagrijavanju. Rusi su stoga izumili toplinski štit na „napuhavanje“, te
su ga tokom spektakularnog testa lansirali u Svemir. Štit je lansiran sa
atomske podmornice u Barentsovom moru.
Test svemirske
tehnike – toplinski štit iz hladnog rata
Tzv. IRDT ideja
je nastala za vrijeme hladnog rata. Ruski, kao i američki sateliti za špijunažu
su u 60-ima svoje snimke iz svemira činili pomoću fotoaparata sa filmom. Tada su
filmove na Zemlju transportirale kapsule otporne na temperaturu, za koje je bio
pričvršćen padobran. Zrakoplovi su te kapsule sa filmom morali „uhvatiti“ još u
zraku – riskantan manevar, koji često nije uspio. Stoga ruski tehničari rade na
toplinskom štitu na „napuhavanje“, koji bi snimke sigurnije trebao vratiti na
Zemlju. Ali ih je filmska tehnika svojim razvojem ubrzo preduhitrila.: Kad je
toplinski štit bio razvijen, KGB ga više nije trebao, budući da su svi njegovi
sateliti već bili opremljeni TV-kamerama. One su svoje snimke bez problema uživo
prenosile na Zemlju.
Prije par godina
su rusi nastavili razvoj IRDT-a. Tekstil koji njegovu elektroniku štiti od
visokih temperatura, izrađen je od keramičkih vlakana. No, kako su ruski
tehničari ta vlakna preradili u ovaj fleksibini i na temperaturu otporan štit,
još uvijek podliježe tajnosti.
Suradnja sa
zapadnom Europom
Rusima su kod
razvoja IRDT-a pomogli partneri iz zapadne Europe: elektronika je nastala u
suradnji s tvrtkom iz Bremena pod nazivom Astrium. Financiranje projekta su preuzeli Europska
komisija i Europska Svemirska Organizacija ESA. ESA želi surađivati sa ruskom
svemirskom tvrtkom, da bi tako barem dio od 12.000 nezaposlenih raketnih
tehničara pridoblo za europske civilne projekte. ESA je mišljenja da bi države
kao što je Irak ili Sjeverna Korea te specijaliste mogle zaposliti na razvoju
vojnih projekata.Stoga se planira
pojačati i kooperacija sa ruskim vojnim tehničarima.
Test svemirske
tehnike – ideje tzv. povratne tehnike IRDT
Problem vraćanja
objekata iz svemira: Oni moraju visokom brzinom proći kroz Zemljinu atmosferu.
Kod toga trenje između površine letjelice i zraka postaje toliko veliko, da se
površina letjelice doslovno usije. Temperatura površine u tom slučaju naraste
do 2000 ºC. Zbog toga je vrlo problematično predmete sa Internacionalne
Svemirske Stanice ISS ponovno vraćati na Zemlju. Momentalno je to moguće samo
sa Space Shuttle-om ili ruskom Sojus kapsulom. Navedene letjelice posjeduju
dovoljno otporan toplinski štit, da „prežive“ visoke temperature.
Toplinski štit, padobran
i airbag u jednom
Ruski
znanstvenici tvrtke Babakin su stoga razvili novu povratnu tehniku pod nazivom IRDT
(Inflatable Re-Entry and Descent Technology. S jedne strane to funkcionira kao
toplinski štit, koji se napuhne kao gumeni čamac i „presvuče“ objekt koji treba
transportirati, te ga tom prilikom štiti od enormne temperature. Osim togasluži kao neka vrsta padobrana i osim toga
ublažava slijetanje kao airbag. Uz ove tri funkcije IRDT ima daljnje prednosti:
Skplopljen je veoma lagan i malen, tako da njegov transport u svemir stoji
veoma malo. Omogućava vremenski fleksibilan transport u pravcu Zemlje, osim
toga je malena posada na tlu dovoljna da bi se navedena letjelica kontrolirala.
Test svemirske
tehnike – propali eksperiment
U srpnju 2002. je
u ruskoj pomorskoj vojnoj bazi u Murmansku započeo kompliciran funkcijski test
nove povratne tehnologije. Iz financijskih razloga je modificirana inter
kontinentalna raketa lansirana s podmornice IRDT trebala odnijeti u svemir.
Zehničari su stoga nuklarnu glavu tipa Wolja II zamijenili kapsulom, koja je
nosila IRDT.
Prvo je sve išlo
po planu: Na nuklearnoj podmornici je raketa napustila najveću luku za
podmornice na svijetu, te je cca. 4 h kasnije lansirana sa Barentsovog mora.
IRDT je trebao preletjeti skoro cijelu Rusiju i sletjeti na azijskom poluotoku Kamchatka.
40% Kamchatka-e je prostor namijenjen vojnim testiranjima, na kojem je
zabranjen pristup javnosti,a tako i planirana zona za slijetanje.
Napeto čekanje
signala
Već 200 sekundi
nakon starta je trostupanjska raketa stigla u svemir. U različitim fazama su se
tada odbacivali stupnjevi rakete, da bi IRDT-u koji se odvojio od posljednjeg
stupnja omogućio ponovni ulazak u atmosferu nakon 20 minuta. Tada se toplinski
štit trebao napuhnuti, a elektronika je trebala prve signale poslati na Zemlju.
No, signala nije
bilo, a ni radarski tehničari nisu primjetili nikakve objekte u zračnom
prostoru iznad Kamchatka-e, eksperiment je propao.
Kasnija
istraživanja su ustanovila da se pojedini dijelovi rakete nisu odvojili kao
planirano. Kapsula je ostala pričvršćena za drugi stupanj, umjesto da se od
njega odvoji i da se sa gornjim stupnjem vrati na Zemlju. Stručnjaci sumnjaju
da je IRDT negdje između Kamchatka-e i kopna pao u more.
Usprkos svih razočaranja, stručnjaci su skupili mnogo novih iskustava iz navedenog eksperimenta. Nove misije na istom konceptu su već isplanirane, budući da sadrže veoma mnogo potencijala.